Postoje mnoge teorije o uzrocima nastanka i perzistiranja bolesti zavis- nosti. Genetska predisponiranost – hereditet, karakter i osobine ličnosti, uticaji sredine (običaji, navike, prihvatanje i minimiziranje bolesti zavisnosti) i adiktiv- ni potencijal supstance, predstavljaju neraskidivi trijas u celovitom sagledavanju fenomenologije, dinamike kao i tretmana bolesti zavisnosti.
Bolesti zavisnosti imaju genetsku predispoziciju. Kod alkoholizma se javlja vi- soka korelacija u odnosu na pozitivnu porodičnu anamnezu. Studije blizanaca i usvojene dece dokazale su genetsku komponentu alkoholizma. Kad se porede usvojena deca alkoholičara i nealkoholičara, više usvojene dece koja su postali alkoholičari je imalo biološke roditelje koji su takođe bili alkoholičari. Alkoholi- zam usvojitelja nije korelirao sa alkoholizmom usvojene dece, što ukazuje na manji značaj faktora okoline za razvoj alkoholizma. Blizanačke studije demon- strirale su veću usklađenost alkoholizma kod monozigotnih blizanaca nego kod dizigota. Ova istraživanja dovela su do podela alkoholizma na tip I i tip II. Clo- ninger opisuje tip I alkoholizma kao poremećaj sa kasnijim godinama početka, sa manjom razlikom javljanja medu polovima, sa blagim učešćem genetskih faktora i relativno dobrom prognozom. Ovaj poremećaj biohemijski karakterišu hiperserotoninergija i hiponoradrenergija. Tip II alkoholizma karakteriše izražen uticaj genetskih činilaca, rani početak, predominacija medu muškarcima i jasna povezanost sa kriminalnim i sociopatskim ponašanjem u okviru antisocijalnog poremećaja ličnosti. Biohemijski ga karakterišu hiposerotoninergija i hipodopa- minergija.
Stimulusi iz okoline i pristup drogi mogu u priličnoj meri da doprinesu raz- voju bolesti zavisnosti. Na primer, tretman glikokortikoidima i stres mogu da pojačaju mehanizam nagrađivanja kad su u pitanju opijati, kokain i amfetamini, pa je pacijent vulnerabilniji. Takođe, vraćanje u sredinu ranije povezanu sa uzi- manjem droge, čak i posle višegodišnje uspešne apstinencije, može da izazove simptome apstinencijalnog sindroma i ponašanje po tipu „traganja za drogom“, posebno ako je nekadašnji zavisnik pod stresom. Pošto dugotrajno pamćenje ne može da se „detoksikuje“, signali iz okoline mogu obnoviti adiktivno kolo. Mnoge somatske bolesti mogu da razviju osećanja frustracije, depresije, besa koji uz fizički bol mogu da vode u zloupotrebu droga. Svesno i nesvesno pori- canje, racionalizacija i minimizacija pomažu da se sa upotrebe droge pređe na zloupotrebu. Mada postoji strah od simptoma apstinencijalnog sindroma, nivo ovakve uznemirenosti obično nije toliki da kompulzivno tera osobu da uzima drogu. Najčešće se radi o samo-medikaciji fizičkog bola koji je posledica neke bolesti (tumora, na primer).
Postoji visok stepen komorbiditeta psihijatrijskih bolesti i bolesti zavis- nosti. Odavno se traga za osobinama takozvane adiktivne ličnosti. Afektivni poremećaji kao što su depresija, antisocijalni i granični poremećaj najčešće se javljaju udruženi sa alkoholizmom. Crte ličnosti koje često prate alkoholizam su impulsivnost, narcizam, zavisnost, anksioznost, hipohondrija i ambivalencija. Nije lako odrediti šta se pre javilo, pošto ovi nalazi počivaju na retrospektivnim studijama. Prospektivne studije ukazuju na to da ne postoji premorbidna ličnost predisponirana za alkoholizam. Ipak, pri lečenju zavisnika treba uvek imati na umu potencijalni psihijatrijski komorbiditet. Psihijatrijske pacijente treba takođe pažljivo ispitati u pogledu eventualne zloupotrebe supstanci.